Veliki britanski redatelj Ken Loach u svom najnovijem filmu “Stari hrast” za kojeg tvrdi da je ujedno i posljednji naslov njegova šest desetljeća dugog stvaralaštva radnju smješta na sjeveroistoku Engleske, u okrugu Durhama u 2016. godinu – inače nultu godinu Brexita – te fokus stavlja na porastu desnog ekstremizma koji se javlja kao odgovor na dolazak izbjeglica iz Sirija i drugih ratom razorenih zemalja. Tommy Joe Ballantyne koristeći dršku metle iznova i iznova ogorčeno pokušava namjestiti ‘K’, zadnje slovo naziva svog puba, koje se neumoljivo klati na pročelju. Ono se zadrži nekoliko sekundi, a potom opet sklizne u stranu – kao i njegova trošna birtija, ti pokušaji tek su privremeni popravak temeljito trule situacije. Stari hrast posljednji je preostali pub u turobnom selu dokrajčenom zatvaranjem rudnika u 80-ima, od kada je broj stanovnika u stalnom padu. Posljedično, kuće su jeftine i dostupne, idealno utočište za Sirijce koji bježe od divljačkog rata, ali tek da bi se našli u žarištu novog neprijateljstva i ksenofobne napetosti među nepovjerljivim domaćinima. Što učiniti kada potlačeni postanu tlačitelji? Kako spojiti ove dvije naizgled različite skupine, a zapravo obje traumatizirane i ugnjetavane? “Stari hrast” beskompromisna je drama vođena bijesom, empatijom i neugašenim idealizmom, krajnji dokaz da Loach nikada nije zastranio od svojih uvjerenja.
