U predgovoru romana Sliparija Milana Rakovca, Jure Kaštelan tumačeći kako “naslov romana ima više razina značenja, to je i obmana i prevara i vještina varanja, cirkuski i stilistički trik, razaranje i stvaranje, čovjek i njegova sjena, lice i naličje svake stvari, realnost mita i mit realnosti, istina i magija, znak i simbol i koješta…” zapravo ukazuje i na pripovjednu i stilsku kompleksnost karakterističnu za čitav Rakovčev rukopis.

Tako prema istoimenom romanu Milana Rakovca, nastaje težnja da se napravi ‘vizualni prijevod’ za film i kazalište.

Direktna i doslovna adaptacija predloška bila bi, stoga, direktno i doslovno nemoguća, pa će tako nit vodilja u njegovoj ekranizaciji i postavljanju na scenu biti “hvatanje” specifične magične atmosferske pozadine koju Rakovac kreira istražujući legendu o Bilfu i Jamurini. Analogno romanu u kojem lik novinara istražuje posebnosti tog mitskog bića, centralno mjesto u filmu i predstavi zauzima lik “istražitelja” koji se upušta u sličan pothvat. No, vjerujući da bi uokvirivanje radnje u “tipičan” detektivski slijed dokinulo magičnu i mračnu atmosferu predloška, u prvom će planu biti refleksije njegove svijesti u potrazi za vlastitim identitetom. S obzirom na to da je pozadina nastanka mitova i legendi upravo potreba za pronalaskom odgovora na pitanje o vlastitoj prirodi i porijeklu, upuštajući se u potragu za vlastitim “ja” glavni lik pruža specifičan pogled i na tu istarsku legendu. Njegov put kroz priču o sebi i Bilfu tako nikako nije linearan, njegova progresija nije pravocrtna, već, jednako kao i Rakovčevo pripovijedanje, isprekidana. On je ujedno i beba kojemu nona pjeva uspavanku o jami, i dječak koji se sa prijateljima igra oko jame, i mladić koji se bez svijesti budi pored nje, i starac koji se u nju spušta, i… on je možda čak i Bilfo sam.

Drugi krucijalan aspekt kojemu će u adaptaciji biti posvećena posebna pažnja, kraj je koji Rakovac u svojim radovima redovito afirmira. Njegov istarski zavičaj smješten je daleko od turističkih urbanih lokaliteta i fabriciranih ruralnih mjesta koja fingiraju autohtonost, a po kojima je Istra u današnje vrijeme najpoznatija. Motiv zemlje koja živi s ljudima i za ljude, o kojoj ljudi oduvijek ovise, i u kojoj na kraju skončavaju, snažno je prisutan kroz cijeli roman, jednako kao i začudna životnost prirodnog svijeta unutrašnje Istre, signalizirana prije svega kroz njegov onomatopejski potencijal. Poseban će izazov dakle biti prenošenje te organske kvalitete istarskog okoliša, njegovih šuma, jama i ptica, na film i predstavu, a koje će biti izvedeno minucioznim opisivanjem tog kraja, približavanjem njegovoj teksturi gotovo do razine opipljivosti.